Oba pojma opisuju informaciju o cijeni prije početka posla, ali se razlikuju po obvezujućosti:
Ponuda: obvezujuća cijena
Ponuda je obvezujuća izjava: kada je klijent prihvati, vrijedi navedena cijena – odstupanja su moguća samo u uskim granicama, npr. kod dodatnih usluga koje klijent naknadno zatraži.
Procjena troškova: neobvezujuća procjena
Procjena troškova u pravilu je neobvezujuća – to je stručna procjena, a ne jamstvo cijene. Ako se tijekom rada pokaže da će stvarni troškovi biti znatno viši, tvrtka bi trebala obavijestiti klijenta prije nego što nastavi raditi.
Što znači „znatno viši”?
Koliko stvarni troškovi smiju odstupati od procjene a da ne nastane obveza obavještavanja, nije određeno fiksnim postotkom i ovisi o slučaju. U praksi: bolje obavijestiti prerano nego prekasno.
Što znači gornja granica troškova?
Gornja granica troškova dogovoreni je maksimum troškova posla. Do tog iznosa može se obračunavati prema utrošku, ali ne i iznad njega bez prethodne suglasnosti klijenta. Procjena s gornjom granicom stoga je obvezujuća od puke procjene, a da pritom nije ponuda s fiksnom cijenom. Važno je da se granica zabilježi pisano.
Koja varijanta za koji posao?
Za poslove koji se dobro mogu izračunati – poznata potreba za materijalom, predvidivo radno vrijeme – prikladna je obvezujuća ponuda koja stvara povjerenje kod klijenta. Kod poslova nepoznatog opsega, npr. popravaka s nejasnom štetom, procjena troškova često je poštenija jer otvoreno imenuje nesigurnost. Osnova obiju varijanti ista je realna satnica.
